# Crkva Svetog Dominika Trogir

Crkva Svetog Dominika Trogir

Ako spominjemo spomenike u Trogiru, onda svakako treba istaknuti i samostan svetog Dominika i njemu pripadajuću crkvu. Najstariji sačuvani opis o unutrašnjosti crkve zahvaljujemo apostolskoj vizitaciji Dalmacije koju je 1579. godine, u ime pape Grgura 13. obavio veronski biskup i budući kardinal Agostino Valier. Iz njegovih zapisa znamo da je crkva u to vrijeme imala šest oltara. Glavni je bio posvećen svetom Dominiku i svetoj Mariji Magdaleni. Ostali su bili: oltar Gospe od žalosti, svetog Proroka, svetog Vinka Ferrerskoga, svete Katarine Aleksandrijske i Gospe od ružarija.

Umjetnost i ljepota su bile i estetska i teološka kategorija. To je razlog što su umjetničke slike bile naručivane od poznatih majstora. Samostan je 1944. godine teško stradao u bombardiranju, ali je kasnije potpuno obnovljen, i vraćen u svoj izvorni oblik. U novije vrijeme je zamijenjen krov istočnog dijela samostana i preuređene su unutarnje prostorije.

Spomenici UNESCO-va grada

Među važne spomenike Trogira spomenut ćemo samostan svetog Dominika i njegovu crkvu. Oni duguju svoje početke dominikanskom samostanu svete Katarine Aleksandrijske u Splitu. Povijesni izvori govore da je ugledni trogirski građanin Nikola Albertinov prioru splitskog samostana oko 1260. godine darovao crkvicu posvećenu svetom Franji Asiškomu, a nad njom je imao patronatsko pravo.

Budući nisu imali samostana u to vrijeme, nego su se nastanili u jednoj manjoj kući u neposrednoj blizini spomenute crkvice, isti im je trogirski građanin ujedno darovao zemljište kako bi na njemu mogli sagraditi samostan.

Dominikanci su prvo krenuli sa gradnjom nove crkve, pa su 1304. godine kupili gradilište na zapadnom dijelu grada gdje su postavili temelj velike crkve koja i danas postoji. Građena je u dva dijela. Najprije je krajem 13. stoljeća bila izgrađena crkva koja je bila nešto kraća od današnje. Iz tog razdoblja potječu južni gotički prozori, između kojih su 1325. godine bila podignuta tri groba, a njihove se visoke konzolice još uvijek vide u zidu. Na stražnjem zidu apside je crtež ranogotičke bifore i srpastog romantičkog luka koji svojim oblikom svjedoče da je apsida sagrađena najkasnije u prvoj polovici 14. stoljeća. Uz nju je, vjerojatno malo kasnije, podignut visok zvonik.

Tek u drugoj polovici 14. stoljeća crkva je produžena prema zapadu, i tada dobiva svoj konačni oblik, koji ima i danas. Danas ovu crkvu opisujemo kao jednobrodnu, sa drvenim stropom i pravokutnim korom, a u njoj sve odiše jednostavnošću, dostojanstvom i ozbiljnošću. Zapadno pročelje sagrađeno je oko 1372. godine.

U službi tog prikladnog vjerskog ugođaja bili su uski i visoki prozori, kao i prostrana rozeta na njezinu zapadnom pročelju. Središnjim dijelom lunete dominira visoki reljef Marije s Djetetom. Ogrnuta je velikim plaštem koji ju pokriva od glave do nogu. Djevica desnom rukom drži Sina odjevena u dugu haljinicu. S lijeve Marijine strane je lik Marije Magdalene, a s desne stranebl.

Iako je majstor Nikola Dente potpisao samo reljef, pretpostavljamo da je on ujedno i graditelj čitavog pročelja. Južni ulaz je jednostavan, kao da je arhitekt želio reći da pred Boga treba doći u jednostavnosti i ozbiljnosti, bez vanjskog uresa. Najstariji sačuvani opis o unutrašnjosti crkve zahvaljujemo apostolskoj vizitaciji Dalmacije koju je 1579. godine, u ime pape Grgura 13. obavio veronski biskup i budući kardinal Agostino Valier. Iz njegovih izvještaja znamo da je crkva u to vrijeme imala šest oltara. Glavni je bio posvećen svetom Dominiku i svetoj Mariji Magdaleni. Ostali su bili oltar Gospe od žalosti, svetog Proroka, svetog Vinka Ferrerskoga, svete Katarine Aleksandrijske i Gospe od ružarija. Svi su oni imali po jednu staru i umjetnički izrađenu sliku, a oltar Gospe od žalosti i kameni reljef s prizorom skidanja s križa. Imala je i neke umjetnički izrađene moćnike za čuvanje svetačkih relikvija.

Kroz povijest je ova crkva bila više puta popravljana, te je nabavljen i novi namještaj. Posljednji veći zahvat na crkvi bio je početkom 19. stoljeća, kada je promijenjen krov, a 1903. godine nabavljene su nove orgulje.

Samostan je odmah od početka nosio ime svetog Dominika. Nekada je to bila manja kuća, u kojoj se moglo smjestiti tek dvije ili tri osobe, da bi danas imali veliki prostor za znatan broj vjernika. Iz ovog samostana potječu mnogi učeni i ugledni ljudi. Među njima možemo posebno istaknuti Nikolu Milinovića, osnivača samostana svetog Križa u Arbaniji. U istom razdoblju živio je i fra Bartul, kaligraf i iluminator srednjovjekovnih rukopisa. Naročita traga ostavio je iza sebe Augustin Kažotić, prvi hrvatski blaženik, biskup zagrebački i lucerski. Drugi poznati biskup iz ovog samostana bio je Vinko Andreis, biskup Otočca u Lici koji se svesrdno zauzimao za obranu Hrvatske od Turaka poslije tragične Krbavske bitke koja se dogodila 1493. godine. Na blagdan blaženog A. Kažotića, 03. kolovoza 2002. godine, ispred zapadnog crkvenog ulaza i vrta samostana postavljen je i blagoslovljen kip Blaženika.

---