# Samostan i župa bl. Augustina Kažotića Zagreb - Peščenica

Samostan i župa bl. Augustina Kažotića Zagreb - Peščenica

Prilikom idejnog osvrta na novu crkvu, glavna zadaća koja se pojavila pred arhitektom Borisom Magašem bila je sve samo ne mala. Trebalo je dobiti crkvu koja postaje znak i prostor, kako suvremene arhitekture, tako i duha svog sakralnog sadržaja. Potrebno je bilo stvoriti odgovarajući prostor sakralnih vrijednosti. Autor je pošao od tvrdnje da suvremena arhitektura može oblikovati sveti prostor, prostor sakralne spiritualnosti, odnosno mjesto u kojem će vjernik naći svoj prostor religioznog kontakta.

Ova je zadaća bila povezana s problemom koji se pojavio prilikom izgradnje i mnogih drugih crkava nakon Domovinskog rata. Naime, urbanistički planovi stvoreni u doba komunizma i socijalizma u pravilu ne sadrže funkciju crkava. Zbog toga se one novosagrađene crkve često smještavaju u prostore koji su zbog raznih razloga ostajali prazni. Naprotiv, sklop crkve i samostana trebalo bi smjestiti u prostor grada na taj način da on postane jednom od ključnih žarišnih točaka grada. Crkvu blaženog Augustina Kažotića nije mimoišao taj problem. Smještena na križanju jakih gradskih prometnica i okružena visokim objektima iz vremena socijalizma, ova neizgrađena crkva već je imala problem koji se trebao riješiti. Tako se osnovnom problemu (kako oblikovati sakralni objekt), pridružio i defekt same lokacije. Visoki stambeni tornjevi u neposrednoj blizini, upitna prostorna organizacija toga dijela grada, uskoća parcele, niski arhitektonski (kvalitativni) nivo cjeline urbaniteta, intenzivan promet glavnih gradskih magistrala i prometna dinamika bili su problemi koje treba riješiti pomnim arhitektonskim rješenjima.

To znači da je bilo potrebno osmisliti sakralni objekt koji se svojim dimenzijama i proporcijama neće podrediti toj gradskoj sredini. Upravo obrnuto, želja je bila da se dobije crkva koja će imati svoj značaj i dostojanstvo, te će svojom izgradnjom dati, što je osobito značajno, nove prostorne vrijednosti i novu kvalitetu cijelom svom okruženju.

Financije investitora također su važan čimbenik u svakoj gradnji, pa i u ovoj. Često puta otegotne okolnosti, koje utječu na izgled samoga projekta, pa tako i ovoga. Sam Boris Magaš u svom intervjuu časopisu Svjetlo riječi (br. 341, svibanj 2012. godine, str. 4), ovako govori: „Nema objekta koji nije išao za kompromisima. Ja bih imao bolji stan da si ga financijski mogu priuštiti. Kada nešto gradim, moram vidjeti raspolaže li investitor potrebnom sumom novca. Kod nas (u Hrvatskoj, op. pisca) je prisutna teza: 'Hajdemo mi početi, pa ako nema sredstava, neka drugi nastavi.' Ovo je posebno prisutno kod sakralnih objekata. Sakralni objekt mora najprije zadovoljiti svoju funkciju najviše što može. To pak nije identično s pojmom mramora.“

Projektno rješenje za novu crkvu

Arhitekt je predložio projektno rješenje koje bi navedene defekte gradske sredine umanjilo ili čak iskoristilo, odnosno okrenulo na dobro. Crkva bi na taj način bila lijepa građevina, u arhitektonskom smislu, ali bi svojim oblikom i postojanjem bila susretište Boga i čovjeka, odnosno čovjeka i Boga. Tako bi dobili prostor čija je osnovna funkcija molitva, osobna i zajednička.

Projektno rješenje ovu crkvu pretvara u vertikalu koja svojim izrazom želi dati suvremenu oznaku sakralnog objekta. Visinom ova crkva nadvisuje i nadograđuje okolne objekte, i tako dominira svojom okolinom, umjesto da joj bude podređena. Crkva i čitav kompleks pratećih objekata biva diskretno odvojena od efemernog gradskog prometa. Crkva je također položena paralelno s jednom od glavnih gradskih prometnica, i tako dominira obližnjim raskršćem. Poseban naglasak ovog projektnog rješenja bio je da se iskoristi visoko zelenilo koje bi trebalo cjelokupni crkveno-samostanski sklop izolirati od stambenih zgrada na sjeveroistoku, i tako mu dati karakter odvojene i profilirane urbane cjeline, s vlastitim identitetom.

Simbolika crkve i samostana

Simbolika crkve i samostana u službi je njihove osnovne funkcije. Potrebno je ostvariti kontakt s nespoznajnim, s Onim koji me nadilazi, obuhvaća i prožima, s Duhom Božjim!

Unutrašnjost crkve jest „gola“. Ona u sebi nosi asketski svjetonazor dominikanskog reda, oblikujući i akcentuirajući samo elemente osnovne funkcije (bogoslužje Crkve i kontemplacija u klanjanju i molitvi). Crkva govori svojim oblicima, koji tendirajući oduhovljenju prostora rastu u visinu, pretvarajući samu crkvu u simboliku suvremenog gotičkog tornja. Blage forme izrastaju iz klasičnih elemenata apsida, propuštajući svjetlo samo s vrhova svojih lebdećih ploha.

Crkva blaženog Augustina posjeduje interijer neočekivanih oblika, ali ne da bi bila ekshibicionistička, nego da bi omogućila doživljaj sakralnog prostora. Svjetlo ima značajnu ulogu u stvaranju takvog ambijenta. Svjetlo je osnovni element egzistencije, i sve što postoji, postoji zahvaljujući svjetlu. Tom mišlju se vodilo prilikom izgradnje crkve, i elemenata koji propuštaju svjetlost u unutrašnjost.

Pristup u društvene prostore (dvorane za predavanja, vjeronauk, probe zborova), koje se nalaze u suterenu, odnosno u prostorima ispod crkve, potpuno je nezavisan. Svi prostori imaju normalno osvjetljenje i ventilaciju. Velika dvorana posebno se ventilira i klimatizira. U istočnom dijelu suterena nalaze se servisni prostori centralnog grijanja, praonice i garaže. Cijelom kompleksu pridodan je i skladišni prostor čija se funkcija mora odvijati neprimjetno za sve manifestacije sakralnog sadržaja.

---