# Crkva Svete Eufemije Rovinj

Crkva Svete Eufemije Rovinj

Crkva svete Eufemije poznata je i kao crkva svete Fume, a riječ je o najpoznatijem spomenik u Rovinju. Na mjestu gdje se nalazi današnja crkva, nekada je stajala mala crkvica sv. Jurja, na čijem se mjestu u 10. stoljeću počinje graditi nova, veća crkva.

Prvotno je izgrađena trobrodna crkva, koja je s vremenom zahtijevala sve više popravaka, pa se Rovinjani odlučuju na gradnju još veće crkve. Crkva je detaljno rekonstruirana u periodu između 1725. i 1736. godine, u baroknom venecijanskom stilu, po projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Scalfarotta. Njegov pak projekt nije u potpunosti zadovoljio građane pa ga je dopunio Giovanni Dozzi. Unutar crkve nalazi se sarkofag kršćanske mučenice Sv. Eufemije, koji je u grad dopremljen 800. godine. Sama crkva je duga 51 metar, a široka 30 metara, visina srednje lađe je 17 metara.

Crkva sv. Eufemije – zanimljivosti i značajni detalji

Mnogi popravci na prethodnoj građevini doveli su do toga da se donese odluka (8. prosinca 1720.) o gradnji nove i mnogo veće crkve u Rovinju. Podaci o gradnji župne crkve bili su objavljeni već 1849. godine u novinama L'Istria. Detaljno i opširno ih iznosi B. Benussi 1888. godine u knjizi Storia documentata di Rovigno. Benussi bilježi kako je prvi projekt bio onaj Giovannija Scalfarotta iz 1724. godine, kojim građani, bratimi škole sv. Sakramenta i obitelj Caenazzo te porečki biskup nisu bili zadovoljni. Naime, prema Benussijevim zapisima Scalfarotto nije projektirao trobrodnu crkvu, a njezina izgradnja uvjetovala bi rušenje crkvice sv. Josipa. Scalfarotto je ustrajao na svom projektu, stoga je odbor za gradnju 13. travnja 1724. odlučio odbiti projekt i isplatiti arhitekta. Drugi, realizirani projekt, pripadao je venecijanskom arhitektu Giovanniju Dozziju. Gradnja župne crkve, najveće poslije koparske stolnice, započinje gradnjom krovova 1728. godine. Bočni brod Sv. Eufemije dovršen je 1734. godine, a glavni i bočni brod Sv. Sakramenta bit će završeni dvije godine kasnije. Crkvena oprema nastajat će usporedno djelovanjem mnogih kipara oltarista, štukatera i duborezaca.

Interijer crkve

Nova župna Crkva sv. Eufemije je trobrodna s nizom kapela uz bočne brodove. Srednja je kapela u tlocrtu vidljivo šira od ostalih. U istočnom dijelu građevine vidljive su tri apside od kojih je ona glavnog broda nepravilno poligonalna i vidljiva u eksterijeru. Druge su bočne apside ravno zaključene. Uz sjeverni zid crkve nalazi se i prolaz prema starijem zvoniku, a uz zapadni zid je pjevalište s orguljama podignuto iznad glavnog ulaza.

Trobrodni prostor crkve određen je trima oltarima, glavnim sv. Jurja, sjevernim sv. Sakramenta i južnim sv. Eufemije (s gotičkim kipom sv. Eufemije). Svod međuprostora, kao i svod svetišta ukrašen je štukaturama Lattuge, venecijanskog majstora. Uzdužnu komunikacijsku os čini orijentacija kretanja i prostora prema svetištu, poprečnu komunikaciju određuju bočne kapele i njihovi oltari. Uz glavne oltare, u crkvi se nalaze još osam oltara, a to su Oltar sv. Mihovila Arhanđela, Oltar sv. Petra apostola, Oltar sv. Franje Asiškog, Oltar Gospe od Krunice, Oltar sv. Roka, Oltar sv. Sebastijana, Oltar sv. Nikole iz Barija i Oltar Gospe Karmelske, te se s jedne strane bočnih brodova nalazi kapela s krstionicom, a s druge kapela s dva natpisa. Barokni interijer građevine uvelike je određen odnosom arhitekture i svjetla. Problem osvjetljenja razriješen je prozorskim otvorima u bočnim kapelama i znatno manjim, starijim prozorskim otvorima u apsidama. Palladijevski termalni prozori u bočnim apsidama, visoko u glavnoj apsidi, kao i oni u bočnim kapelama iz vremena su Dozzijeve gradnje. Ovisno o kutu upada svjetla stvara se cijeli repertoar svjetlosnih efekata pa će se tako, ovisno o dobu dana, činiti kao da se profilacije prelijevaju u nijansama. Arhitekt Giovanni Dozzi ne zaboravlja ni bogati skulpturalni program polikromiranih oltara koji pod svjetlom ostvaruju posebni ugođaj. Unutrašnjost upotpunjuju skulpturalna djela iz različitih razdoblja, no oni najvredniji iz 18. stoljeća jesu oltari Girolama Laureata, orgulje Antonia Barbinija iz 1752. godine te srebrni antependij s reljefom Angela Scarabella iz 1777. godine. Svod glavnog broda crkve u kojem se izmijenjuje bačvasti svod i češka kapa predstavlja vezu između rovinjske crkve i župnih crkava 11. i 12. stoljeća Venecije. Ova shema proizlazi iz bizantsko romaničke sakralne gradnje.

Eksterijer crkve

U vanjskom dijelu su vidljive preinake koje je Dozzi morao učiniti kako bi ispunio želje građana. Time je ujedno htio sačuvati glavnu apsidu, pa je morao smanjiti visinu glavnog broda. Izvana je jasno vidljivo da glavni brod crkve nije toliko viši od bočnih, stoga nema bazilikalno osvjetljenje. Svjetlo dolazi kroz prozorske otvore u bočnim kapelama. Vanjski plašt građevine nije rađen u cijelosti istodobno, ali izvorno je zamišljen kao jedinstvena cjelina. Bočna pročelja predstavljaju zrelobarokni izraz arhitekta Simina Battistelle koji nije dovršio zapadno pročelje. Glavno pročelje dovršeno je krajem 19. stoljeća, tek 1883. godine prema projektu inženjera Depozza koji je nastojao povezati vertikalu zvonika i horizontalu crkve.

Uz niski korpus crkve, kao vizualni akcent grada javlja se impozantni zvonik crkve s brončanom skulpturom na vrhu. Zvonik župne rovinjske crkve nastaje prije obnove zdanja. Projektirao ga je Aleksandar Manipola 1650. godine, a izgradnja je započeta 1654. godine pod upravom Antonija Fassolla, a trajala je 26 godina. Na zvoniku je još radio Antonio Man, te konačno dovršio Cristoforo Ballan 1680. godine. Na vrhu zvonika visokog 62 metra nalazi se bakreni kip Sv. Eufemije koji je postavljen 1758. godine na mjesto ranijeg drvenog kipa kojega je 1756. godine uništio udar groma. Skulptura je djelo braće Vicenza i Bista Vollanija. Današnji kip je visok 4,70 metara. Zanimljivo je spomenuti da je zvonik ove crkve i najviši u Istri.

Ukratko o povijesti crkve

Crkva sv. Eufemije, izgrađena u razdoblju od 1725. do 1736. godine, jedna je od najboljih i najmonumentalnijih primjera baroka u Istri. U neposrednoj blizini Rovinja nalaze se crkve s gotovo identičnom organizacijom. Crkve s neposredno osvijetljenim glavnim brodom javljat će se i kasnije u 18. stoljeću, primjerice kod Giorgia Massaria prilikom pregradnje katedrale u Kopru (1738.) koji je to ponovio u projektu obnove Duoma u Cividaleu.

Topografska udaljenost crkva u Kopru i Cividaleu, uz spomenuti Duomo u Udinama i rovinjsku Sv. Eufemiju svjedoči o sličnim utjecajima. Imaju trobrodnu gradnju, kao i način osvjetljenja, što je primjer poznat iz ranijih razdoblja, poput onih kasnogotičkih i nešto kasnijih primjera sjevernjačke crkve dvoranskog tipa. Vladimir Marković ističe pripadnost crkve sv. Eufemije skupini reprezentativnih građevina sjeveroistočnog Jadrana koje nastavljaju sjevernjački tip trobrodne crkvene dvorane. Crkva sv. Eufemije u Rovinju proširuje koncept shvaćanja arhitekture 18. stoljeća na hrvatskom prostoru. Izmjena prostornih oblika, plastička raščlamba nosača i zidnih ploha te ujednačen, strog, ali i bogat arhitektonski rječnik govori o novoj koncepciji nastaloj na našim prostorima. Uz novi koncept, sv. Eufemija zadržava i one iz ranijih razdoblja. Spajajući lokalnu tradiciju trobrodne crkve, uz talijanske uzore te ograničena sredstva rovinjske zajednice, u 18. se stoljeću u Istri uspijeva ostvariti barokni doživljaj i monumentalnu prijestolnicu  za čudesnu gradsku zaštitnicu.

---